Pred svoje partnere često stavljamo nemoguće misije. Svoje ideale postavljamo kao standarde, dok možda istinske standarde niti nemamo, jer nismo u kontaktu s dubljim potrebama, iz kojih izmišljamo savršene scenarije, a onda smo frustrirani kad se oni ne odigraju.
Ideja ove radionice je da razmotrimo svoje idealizacije.
...malo za promjenu ne kao nešto nužno negativno, nego kao putokaze prema vlastitim stvarnim i dubokim potrebama - neovisno jesmo li trenutno u vezi ili ne.
Što ako sadržaj idealizacije krije dublju potrebu?
Jer što ako tvoj idealni partner treba znati nositi svoje emocije i preuzeti odgovornost za njih
- jer ćeš se tako konačno osloboditi tereta osluškivanja emocionalnog ozračja odnosa i živjeti bezbrižnije?
I što ako tvoj idealni partner ima prodorne plave oči - jer zamišljaš da ćeš se u takvim očima konačno osjetiti viđeno i susretnuto?
I što ako (iako te sram priznati da si "toliko plitka") tvoj idealni partner treba imati snažna pleća i biceps - jer ćeš se tako konačno osjetiti zaštićeno i podržano?
Ispod svake idealizacije krije se potreba u čije ispunjenje toliko sumnjaš, da si stvorila nedostižnu idealizaciju kao iluziju njenog ispunjenja i istovremeno sebi zatvorila put do istinskog, stvarnog ispunjenja te potrebe.
Ako siđeš “kat niže” i otkriješ o kojoj se zaista potrebi radi, otvaraš put prema njenom ispunjenju.