"Ovime dajem ti blagoslov tvoj.
Ja sam u tebi, ali sam svoj.
Ne drži me vezanog, pusti me van.
Želim što želim, znam što znam.
Slobodan sam."
Blagoslov Glasa
Ovo se osobito odnosi na žene.
Žene, koje su koristile svoj glas, dizale glas protiv društvenih nepravdi ili se borile za svoje pravo glasa, za to su bile progonjene, izgonjene, ubijane i to ne samo spaljivane, prema uvriježenom mišljenju, nego im je često upravo odrubljivana glava.
U praksi vidim koliko žena se na energetskoj, somatskoj i nesvjesnoj razini pretvara da nema svoju glavu, i vjerujem da tu postoji konekcija.
Kroz povijest, žena nije smjela misliti svojom glavom, a ona koja ipak je, lako ju je mogla izgubiti. Žena koja nije svoju glavu pognula i šutjela, riskirala je mnogo više nego što to danas možemo zamisliti, a ipak, titra nam u stanicama.
Vjerujem da je to rezultiralo time da svoju glavu, heripoterovski rečeno, prekrivamo plaštom nevidljivosti, u strahu da je ne bismo izgubile, a koji potječe duboko iz kolektivnog ženskog nesvjesnog.
Vjerujem da, kao žene, nosimo kolektivnu intergeneracijsku traumu na području glave i vrata. I vidim da, u posljednje vrijeme, mnoge žene njihov glas poziva na dublje spajanje.
Ako ne možeš pustiti glas, pitanje je osjećaš li kao da ga zaista Imaš? (Jer tek ono što imamo, možemo dati.)
Često mi žene kažu da imaju osjećaj kao da njihov glas nije zaista njihov. I vjerojatno nije. Ako imaš osjećaj da ne možeš "pustiti glas", možda nemaš osjećaj da ga zaista imaš, a možda njemu samome ne dopuštaš da on tebe drži, odnosno čuva.
Pitanje je koristiš li svoj glas da bi izrazila istinu iznutra, iz svog bića, ili prilagođavaš svoj izraz tako da se možda nekom ne zamjeriš.
Osim za izražavanje svoje istine, glas nam služi za izražavanje mišljenja. Tu pak dolazi pitanje koliko se oslanjaš na vlastitu mudrost, znanje i iskustvo, a koliko nekako na kraju ipak ovisiš o tuđem mišljenju.
Ako se osjećaš pozvano istraživati kako te tvoj glas može odvesti u veću suverenost, javi se.
Zvuk je, iako nevidljiv, vrlo konkretan i materijalan. On je fizikalna pojava koja podliježe zakonima fizike, a tako je i naš glas - iako nevidljiv, duboko tjelesan.
Ne postoje dva ista glasa na ovom svijetu, kao što ne postoje niti dva ista tijela. Glas je u suštini ZRAK koji pod pritiskom naših tkiva, dijafragme, prsnih kostiju, glasnica te prolaskom kroz rezonantne prostore tijela (prsa, nosne i čeone sinuse, usnu šupljinu), postaje ZVUK.
Tijelo je ogroman resurs u radu s glasom, i obrnuto. Zato su ta dva medija, kad se spoje, najmoćniji alat za upoznavanje sebe, pa čak i transformaciju svojih dubokih obrazaca.
Ti biraš što, koliko, kako, kada i hoćeš li uopće izraziti. U svojim prostorima visoko vrednujem maksimalno poštivanje granica i osobnog tempa. Ne guram ljude u otvaranje. Tijelo se samo otvara kad mu se stvore dovoljno sigurni uvjeti, a to posebno vrijedi za glas. U mom prostoru, ako ne želiš puštati glas, ne moraš. Nitko te na to neće pritiskati.
Jer tvoj glas je tu i kad šutiš. On je dio tvog tijela i ne moraš ga nužno izraziti svijetu da bi on bio prisutan. A ako ti dolazi, dobrodošla si i da ričeš. Sve što se nalazi na tom spektru je ok i dobrodošlo u ovaj prostor.